Muftija banjalučki održao hutbu u Ferhadiji džamiji

Datum objave: 09 Jan 2022
Hutbe
 

 

Živjeti razumno dušom i srcem“

 

Izgovaranjem riječi čovjek, osoba, insan, persona ne dobiva se potpuna slika najodabranijeg Božijeg stvorenja, „insanu-l-kamila“. Treba znati da asocijacija na izgovorenu riječ nužno projicira sliku bića koje ima dušu, um (razum) i srce. Ove tri komponente od kojih svaka zasebno ukazuje, utvrđuje profil osobe, ali ni u kom slučaju, nijedna zasebno nije dovoljna da se sagleda ljudsko biće kroz odredbu i funkciju cilja njegovog stvaranja. Dušom se čovjek vraća u začeće proživljene egzistencije nematerijalnog življenja, takozvano ezelsko vrijeme. Pogledom sa te osnove promišljanja jasno se razaznaje ezelski zavjet, te duhovno od materijalnog, profano od svetog.

Razumom se učvršćuje spoznajna dimenzija čovjekove egzistencije u okruženju i omeđenju vremena i prostora, te postiže skladan život u istom radi usrećenja i spasenja čovjeka. 

Srcem se stilizira i stabilizira spoznajna odrednica apsolutnog koja se ispunjava ljubavlju i čežnjom za susretom sa Njime kao Gospodarom.

Zato život na ovom svijetu treba razumjeti kao proputovanje od izvora do ušća i ono zahtijeva od čovjeka odricanje i ulaganje napora radi postizanja željenog cilja. Život na ovom svijetu znači podizanje deredže, stepena edeba, gradnju svijesti o susretu sa Bogom. Sviješću o  Allahu dž.š izgrađenoj na vjeri se harmonizira životna svakodnevnica i pogled na materijalno i duhovno, vječno i prolazno. 

Valja znati da se materijalne spoznaje vrijednosnih sudova definišu pomoću uma i čovjekova razuma, zavisno od toga do kojeg je stepena i deredže čovjek dosegao, a duhovna spoznaja se zrcali i gnijezdi u srcima čija okrepa i natapanje je u širini i besmrtnosti duše kojom Bog čisti i pročišćava čovjekovo biće, odnosno, njegovu narav.

U tom kontekstu Bog ljudima daruje Objavu, upućuje riječ, spušta Uputu kao putokaz za pravac i smjer djelovanja na ovom svijetu. Svi ljudi pojedinačno i narodi kao zajednice su Božija stvorenja. On je Pravednik i prema svima se isto, pravedno, odnosi. To pravilo svakako vrijedi na ovom svijetu, a na budućem On će suditi ljudima i narodima shodno njihovim dobrim, odnosno, lošim djelima. Što znači da ljude i narode Bogu približavaju ili udaljavaju vjera i njihova djela mjerena univerzalnim vrijednostima, a ne prizemnim, ovozemnim stremljenjima. 

Punina spoznaje se postiže kroz životnu praksu inspirisanu Božijom objavom i kroz slijeđenje životnog primjera vjerovjesnika i posljednjeg poslanika Muhammeda a.s. Dakako, čovjek se vodi razumom koji ima ograničeni domet u odnosu na Objavu. Zbog toga su razumu potrebni srce i duša, koji na jasan način, ukazuju na uspone i padove čovjeka, prolazni i vječni život, te mjesto i ulogu dobra i zla na ovom svijetu.

Božijom odredbom i mudrošću stvaranja na čovjekovu spoznaju značajan utjecaj imaju tjelesna osjetila vida, sluha, dodira, okusa i mirisa, a njegovu dušu ispunjava čežnja, ljubav, empatija i dobrota. Biti dobar prema drugom je ljudska potreba, to je napor i žrtva, koja se očekuje naspram drugog. Životna deviza „poštovati i biti poštovan, te voljeti i biti voljen“ bi trebala živjeti i dominirati u ovim oskudnim vremenima i među ispraznim ljudima.

Iako najniži stepen „iskustvena spoznaja“ čovjeku daje mogućnost razumijevanja; blizine i daljine, ljubavi i mržnje, dobra i zla, prijateljstva i neprijateljstva, mira i rata, sreće i nesreće, zdravlja i bolesti, bogastva i siromaštva, vjerovanja i nevjerovanja. Na tim iskustvenim elementima spoznaje kao životnoj paradigmi, grade se elementi civilizacijskih vrijednosti i tako postaju povijest i historija.