Biljanskim šehidima

Datum objave: 15 Jul 2021
Vijesti

BILJANSKIM ŠEHIDIMA

(u povodu 29 godina od svirepog zločina)

„O vjernici, tražite pomoć u strpljivosti i obavljanju namaza, doista je Allah uz strpljive. Ne recite za one koji su ubijeni na Božijem putu, mrtvi su. Oni su živi, ali vi to ne opažate.“ (Kur'an, II, 153;154)

Sjećanje čovjeka uvijek i iznova povezuje sa bliskim ličnostima, događajima, prilikama i neprilikama. Te slike sjećanja, na draga lica u svijesti, svaki put iznova, nude posebne trenutke emocije i sjete.

Danas smo ovdje zbog sjećanja koje nam budi bolne uspomene, otvara nepreboljene rane, sve zbog svirepog ubistva nedužnih džematlija, džemata Biljani. U skrušenoj dovi, sjećamo ih se danas, tu smo, kako bi i njihovim najbližim ublažili tugu i obrisali poteklu suzu.

Dolazeći ovdje u Biljane, u ovu tužnu dolinu, razumijevamo da i dobro i zlo pripadaju ljudskom biću, čovjeku. Sve zavisi od toga, ako je čovjek, njega krasi dobrota, plemenitost i ljubav, a ako je pak nečovjek, njega karakteriše zlo iz kog se rađa mržnja, nasilje, ubistvo. Dobro je trajna kategorija, a zlo je prolazna pojava. Čovjek je stvoren, dobra radi, a njegova dobrota i plemenitost se potvrđuju riječima, djelima, dovama, stihovima, hajratima, dobrotom u životu. Čovjek se rađa dobrim biti, a uči se zlo raditi i činiti. Biti čovjek, znači, pružiti mogućnost drugome da se ogleda u tebi, a biti nečovjek, znači predstavljati zlo među ljudima. Pa, ko želi biti predstavnik, promicatelj zla među ljudima i narodima. Ljudima je dosta zla na ovom svijetu, a neljudima je uvijek malo zla, jer ih ono u isto vrijeme hrani i jede iznutra, zato oni umiru kao zlo ljudskog roda.

Ovdje u Biljanima su ubijeni civili, novorođenčad, maloljetna djeca, žene, starci, bolesnici, nemoćni i sva im je imovina popaljena. Ničim izazvani, sve nedužne osobe, stradali su od onih koje su poznavali, koji su njih poznavali, od ruke onih koje su ugošćavali u svojim kućama, dvorištima i domovima, od onih kojima su išli na njihova veselja, slave i sahrane. Ovdje su se ljudi međusobno poznavali, poštivali i posjećivali. Pa zašto su jedni od njih morali umrijeti? Živjeli su u bašči kao cvjetovi različitih boja i mirisa. Trebalo je zalijevati i njegovati tu ljubav u prirodnom dekoru ljudskosti Biljana. Nažalost, veliko zlo, tragedija epohalnih razmjera, ovdje se dogodila. Nisam siguran ni danas nakon 29 godina od svirepog zločina da smo svjesni njegovih razmjera, veličine i posljedica.

U Biljansku dolinu se uselila nametnuta tišina, u njenoj ispunjenoj praznini, ipak se čuju i gnijezde glasovi, jauci, jecaji, uzdasi, plač i dozivanje nedužno ubijenih. Još uvijek se osjeća muk strave i užasa. Prikrivanje zločina, bacanjem posmrtnih ostataka nedužno ubijenih u masovne grobnice, jame u Crvenoj zemlji i Laništu, daleko od naselja, duboko u šumi, govori o namjeri, planu, realizaciji i ubjeđenju da duboke jame neće progovoriti i da se njihov glas neće čuti. Baš suprotno, glas iz dubokih jama dopire daleko u povijest, zato se pitamo, kada će doći i pokucati na savjest onih koji su sebi umislili i opravdali zločinački čin. Ovdje se isprepliću glasovi govora, koji šute i poruke šutnje, koje govore.

Bijeli nišani šehidskog harema biljanske džamije u čijem dvorištu se nalazimo, kao okamenjene sjene ljudskog bića u ovom dunjalučkom zelenilu, svjedoče njihovu nevinost, dobrotu, čistotu, postojanost, uspravnost, gordost, svjedočeći tako njihove neostvarene želje, nade, radosti, ljubavi, sve sa ciljem da se naši snovi, želje, nade, radosti, ljubav i sloboda ostvare. Zato česmu, šehidsku česmu, ovdje pored džamije sa koje teče čista i bistra voda, treba razumjeti i gledati kao izvor naše slobode, sagni se, prouči Fatihu šehidima, sinovima i kćerima Biljanske kotline. Tek tako ćeš zahvatiti dlanovima gutljaj slobode i šerbe okrjepe, pa da idemo dalje hrabro u mirniju budućnost jer šehidi su simboli života i slobode. Valja znati da mi nismo potrebni šehidima, nego, šehidi su potrebni nama. Uvijek se trebamo preispitivati kakav je naš odnos prema njima, njihovim porodicama i njihovoj žrtvi. Oni su odabrani, živi, kako to Kur'an naglašava, dok smo mi samo smrtnici. Zato treba znati razlikovati šehidske hareme od mezarja nas, običnih smrtnika. U svijetu koji nam je kao neminovnost dat, susreću se duhovni i fizički život. Čovjek može biti fizički mrtav, a duhovno živ, primjer šehida, kao što može biti fizički živ a duhovno mrtav, kao veliki broj živih smrtnika. No, ipak valja znati, da smo svi božiji i Njemu se vraćamo. Kod Njega je apsolutna pravda.

Ključ, Biljani, 10.07.2021. godine

Tekst je objavljen u IIN „Preporod“ od 15.07.2021. godine pod naslovom „Nismo potrebni šehidima, nego oni nama“