Banjalučke medrese

Datum objave: 17 Nov 2021
Vijesti

Prikaz knjige "Moje sjećanje na banjalučke medrese i još neke događaje"

Medrese su na ovim prostorima stoljećima bile duhovne i intelektualne oaze sve do dolaska komunizma. Tada se njihovo vrelo zamućuje poput vrela Zemzema u džahilijetu. Živuće generacije iz odgovornosti i s ljubavlju oživljuju svaki vid sjećanja i organiziranja naših medresa vjerujući da će one kao oaze napajati živuće i buduće generacije. N.A.

“Moje sjećanje na banjalučke medrese i još neke događaje” autora Teufik ef. Hadžića je objavljenja 2015. godine pod pokroviteljstvom Amir ef. Mahića a izdavač je MIZ Kozarac. Djelo je štampano na 88. strana i u svom sadržaju je podjeljeno na 13. poglavlja. Na kraju knjige nalazimo nekoliko slika objekata koje je autor dokumentovao. Autor je dvije knjige i više radova objavljenih u Preporodu i Glasniku. Teufik-ef. Hadžić je poznati i cijenjeni imam banjalučke regije. Rođen je 1921. godine, a preselio je na ahiret 2018. godine. U vrijeme izdavanja ovog djela autor je imao 95 godina i bio je jedini živući svršenik jedne od banjalučkih medresa. Upravo ta specifičnost autora dala mu je za obavezu da napiše knjigu o banjalučkim medresama. Autor se nije dvoumio naznačiti da je cilj pisanja ove knjige sačiniti zapis i lično iskustvo kroz školovanje u medresi kako se ne bi izbrisalo sjećanje ako su se izbrisali tragovi medrese.

Čitajući knjigu stiče se dojam da je podjeljena na četiri dijela koji su tematski povezani.

U prvom djelu su kazivanja iz medresanskih dana koji nam približavaju sliku, status i društveni položaj medrese, profesora i predmeta u medresi. Autor nam na slikovit i detaljan način opisuje Šibića medresu, geografski položaj, unutrašnji izgled i organizaciju. Iako je autor pisao na osnovu svoga sjećanja iz medresanskih dana slike mu nisu izblijedjele te pedantno navodi imena učenika medrese i njihove muderise. Najvrijedniji dio ovog poglavlja jeste informacija o transformaciji medresa, Šibića medrese u Maglajlića ili Fejzija medresa. Kao što je bio slučaj sa Šibića medresom autor je detaljno opisao i Maglajlića medresu. Kroz nekoliko primjera koje je autor naveo u ovom dijelu knjige jasno pokazuje koliko je medresa bila važna za zajednicu vjernika u Banjoj Luci i njenom okrugu. Uključenost medrese u svim sferama vjerskog života Banje Luke, vjerskim obredima i obrazovnim procesima ukazuju da su medrese imale nemjerljiv doprinos i predstavljale vrijednost u Banjoj Luci. Autor nam spominje imena nekih od profesora i predmeta koje su predavali: prof. Abdullah ef. Dervišević koji je kasnije bio direktor Gazi Husrev-begove medrese, kurra-hafiz Idris Skopljak, muftija kurra-hafiz Mustafa ef. Nurkić. Isto tako navodi imena profesora koji su predavali svjetovne predmete kao i njihove uloge koje su imali u zajednici i gradu Banja Luka. Da se zaključiti da je medresa imala kvalitetan profesorski kadar i veliku ulemu. Nabrajanjem predmeta koje su izučavani potvrđuje da je medresa bila savremena i elitna obrazovna institucija u to vrijeme. Zatim autor piše o posjetama važnih ličnosti tog vremena banjalučkim medresama poput diplomate Šekib Arslan iz Egipta, kurra-hafiza Ibrahima Trebinjca i studenta Mustafe Busuladžić. Na samom kraju ovog poglavlja autor posvećuje nekoliko informacija o imamima, mujezinima i muallimima Ferhad pašine džamije. Vrijedna informacija jeste da se u Ferhad pašinoj džamiji svaki dan učila hatma od strane petnaest hafiza.

U drugom dijelu knjige autor nam kazuje o znamenitim ličnostima tog vremena koji su davali neizbrisiv doprinos medresi, gradu Banjoj Luci i cijeloj zajednici muslimana. Teufik ef. iz poštovanja i zahvalnosti upoznaje nas sa ličnošću reisa Ibrahima ef. Maglajlića čija je medresa imala najduži period rada, a on kao pedagog, profesor, reis i Banjalučanin dao neizbrisiv trag za medresu i muslimane. U ovom poglavlju autor nam kazuje još neke važne informacije. Jedna je od njih da je Maglajlića medresa koja se kasnije zvala Ujedinjena medresa bila i jedina u to vrijeme u Banjoj Luci te je prestala sa radom 1946. godine i postala centar za izbjeglice okolnih mjesta i gradova Krajine. Druga je informacija o Banjalučkoj rezoluciji koju su napisali i potpisali ugledni muslimani tog vremena i poslali poglavaru države Anti Paveliću kao jasan stav da se ne slažu sa odnosom vlasti prema Srbima, Jevrejima i Romima. U ovom dijelu knjige govori o zarobljavanju Teufik-ef. Hadžića i džematlija od strane njemačkih vojnika u logor Krčmarica koji je ostavio veliki trag na Tuefika jer nije mogao razumjeti da se tokom 20. vijeka zatvara u logore. Ovdje autor otkriva slojevitost i kompleksnost tog vremena koje obuhvata razdoblje II svjetskog rata i NDH. Zbog toga, i vjerovatno zbog simpatija, na kraju drugog dijela je govorio o pozitivnim ličnostima. Njegove riječi o kurra hafizu Gušiću jačaju i daju još veću snagu koju je uživao i uživa u narodu.

U trećem dijelu knjige govori o historijskim građevinama na području Banje Luke. Autor je pisao o sahat-kuli, Halil-pašinom turbetu i banjama u Gornjem Šeheru, geografskom položaju, njihovoj upotrebi i historijskom značaju. Mada on zna da ljudi čine grad gradom ipak zbog značaja koje je u civilizaciji gradskog ambijenta imala sahat-kula on joj poklanja pažnju kao i legendi o Halil paši koji je svojom skromnošću, plemenitošću zadobio simpatije grada Banje Luka. Iz zahvalnosti mu je sagrađeno turbe.

U posljednjem četvrtom dijelu knjige fokusiran je na zabilješku iz ratnog i poslijeratnog perioda u kojima autor opisuje njegov muhadžirski put.Ovdje nam otkriva koliko je u tim teškim mjesecima za narod bila važna IZ Banje Luke i Merhamet koji su bili nada za sve muslimane dok druge humanitarne i prosvjetne institucije Bošnjaka ne spominje. Kroz muhadžirsko putovanje autora knjige može se prepoznati njegova uloga u organizaciji vjerskog života izbjeglica. Neizmjeran je njegov doprinos u procesu povratka građana u Kozarac, obnovi džamija i organizaciji vjerskog života.

U završnoj riječi autor objašnjava svoju namjeru da piše knjigu o banjalučkim medresama, imamima i džamijama u Banjoj Luci. Nakon što je saznao da IZ nema arhive o banjalučkim medresama odlučio je da napiše knjigu o svome životu kao lično sjećanje sa fokusom na periode života u banjalučkim medresama. Teufik ef. je preselio na ahiret 10.12.2018. godine u Kozarcu. Dženazu namaz mu je klanjao glavni imam Amir ef. Mahić na kojoj su prisustvovali izaslanik Rijaseta IZ u BiH Nusret efendija Abdibegović, tada direktor uprave za Vjerske poslove koji je klanjao džumu namaz prije dženaze, bihaćki muftija Hasan efendija Makić koji se obratio prisutnim nakon dženaze namaza i druga mnogobrojna ulema. Iza Teufik ef. su ostala dva sina i tri kćerke od kojih neki žive u Kozarcu i Banjoj Luci dok su ostali rasuti po svijetu.

Knjiga “Moje sjećanje na banjalučke medrese i još neke događaje” ima kulturološki, historijski i socijalni značaj za grad Banju Luku, njene građane i Islamsku zajednicu u Bosni. Upravo zbog toga je interesantna široj čitalačkoj publici. Pisana je za širu javnost laganim stilom i svima razumljivim jezikom. Ova knjiga je zapis profesionalne karijere i životne sudbine autora u kojoj su stalno isprepleteni: medresa, imamski poziv kao i neizvjesnost životnih puteva izazvane II svjetskim ratom i agresijom na BIH. Kako je knjiga autentičan prikaz dijelova života autora ona će biti značajan izvor informacija za historiju Banje Luke, ali i muslimane tog područja. Nepostojanjem ovog djela izgubila bi se čitava jedna historijska slika grada Banje Luke, međutim knjiga je oslikala banjalučki duh kosmopolitizma, multietičnosti, multikulturalnosti, multikonfesionalnosti.

Ajdin Crnkić